Pisma iz Norveške: 100 godina kasnije (prvi dio) – Jelena Vojinović

Ima dva Severa u Evropi: jedan kišan i maglen, Engleska i Škotska; i drugi: Sever snega, inja, mraza, leda, sav od mirijada i mirijada svetlica i svećica koje magle ne gase.

– Iz predgovora Pismima iz Norveške Isidore Sekulić, 1914.

12312312341351345

Isidora je svoja Pisma napisala cijeli jedan vijek prije mog prvog susreta sa Norveškom. Mnogo se čega promijenilo od 1914. godine, dakako, ali Sjeveru o kome Isidora piše, a šta Skerlić osuđuje kao evropsku mistifikaciju od strane još jedne „skandinavstvujušče, i dalje se poznaje traga. Isidora govori o jednoj tvrdoj, ćutljivoj i nepristupačnoj zemlji, zemlji gladnoj sunca, čije stijene i gore ištu strahopoštovanje, a čiji su ljudi dostojanstveni, ozbiljni i radni, s malo riječi i malo novca, ali puni „čežnje za čovekom, za prolaznikom“.

Od navedenog, držim da su se samo poslednje dvije odlike promijenile. Siromaštvo je potopila nafta, a čežnju za ljudima skorašnje selidbene struje. Skije, međutim, kako sam saznala prvog dana svoje ekspedicije na Sjever, krajem avgusta 2017. godine, teško da su izgubile svoju tradicionalnu ulogu. Lilehamer iliti „mali čekić“ jeste poznat kao skijaški centar Norveške, s obzirom na to da je ugostio Zimske olimpijske igre 1994. godine, ali to svakako ne bi trebalo da podrazumijeva zimske radosti već krajem ljeta. Mnogo sam puta čula izreku da su Norvežani rođeni sa skijama na nogama, ali dobrodošlicu u vidu prizora i zvuka „ljetnjih skija“ kako udaraju o asfalt zaista nisam očekivala.

afcASDBVGxcbcsafsdgfadfgdfhf

Naredni opažaj: tamo je, uistinu, sve „što je zeleno, zelenije no igde na svetu“. Najzapadnija od sjevernih zemalja Zapada i dalje se opire njegovom vladajućem principu. Na Norvešku, naime, još uvijek nije udario cement (izuzev, naravno, njene najveće varoši – Osla). Nema u njoj veličanstvenih i bogato ornamentisanih zidanih zdanja, tipičnih za Zapad. Norveška zdanja su drvene kućice, nanizane jedna do druge, svaka u svojoj zasićenoj boji, sa komplementarnim crepovima i prozorskim ramovima.

Istog dana sam se smjestila u svoje buduće devetomjesečno stanovište, u internat akademije Nansen, škole endemske skandinavske vrste po imenu „folkehøgskole”, koja podrazumijeva izbornu godinu boravka u školi i predavanja iz raznih oblasti. Na predavanjima sam prisustvovala i mnogim norveškim ekscentrizmima u datom kontekstu: pletenje, heklanje, snusovanje, bose noge, ali prije svega, nepodijeljena pažnja i silna pitanja.

Zlatna su i moja septembarska sjećanja, omeđena prvim slutnjama jeseni, a puna šumskih puteljaka, golih stijena, kojekakvih bobica, potoka, oblaka u vodi i vode u oblacima. Kroz sve to, navikavanje na instituciju šetnje (iliti „å gå på tur“), kao jedne od osnovnih karika norveštva i kao lijek svakoj norveškoj, a po preporukama, i nenorveškoj boljci.

dsgvdfhdghsfgh3r43q645zhtrg

grtghrtghrtehgrhnmhbnhxfgnsfgnb

A šetalo se tokom godine, po svim vremenskim prilikama i neprilikama, najviše po gotovo kilometar dugačkom mostu u blizini škole, koji preko jezera Mjesa, najvećeg u Norveškoj, spaja Lilehamer sa njegovim prekojezerskim dijelom.

Jesen je mahom bila prisvojila drveće kada sam stigla u Trondhajm. Prvi put sam tada od dolaska osjetila miris mora, koje se probijalo kroz rascvjetalu obalu Trendelaga. Okolnosti su mi dozvolile da boravim u jednom od trondhajmskih studentskih gradova, onom najšarmantnijem, sačinjenim od drvenih kućica, gdje je našim studentskim blokovima analogna određena boja kućice.

fgbghjuzujfj56767687687i8777777777777777777777711111111111111111111111111333333333333333333333

Trondhajm vrvi od studenata – dom je Norveškog univerziteta nauka i tehnologije, trećeg najvećeg u zemlji, a kažu da se na svakih pet stanovnika računa po jedan student. Mladost stanovništva čini skladan kontrast sa starošću grada – arheološki nalazi ukazuju na to da bi upravo ovaj grad u centralnoj Norveškoj mogao biti i njen najstariji. Njegovo hiljadugodišnje postojanje ugostilo je brojne požare, koji su dalje uslovili često uništenje i obnavljanje. Vatru je, međutim, volšebno preživjelo drveno šarenilo Trondhajmovog starog grada (Bakklandet).

Protivno norveškoj ćutljivoj zidanoj tradiciji čistih površina, u Trondhejmu se nalazi jedno golemo, pričljivo zdanje. Katedrala Nidaros najsjevernija je srednjovjekovna katedrala na svijetu i nosi Trondhajmovo pređašnje ime. Njena zapadna fasada je najupadljivija – brojne kitnjaste skulpture koje su u skladu sa gotsko-romanskom gradnjom katedrale, svjedočanstva su i postojećeg i nepostojećeg. Besjede o religioznom i herojskom, o mitskom i istorijskom, ali prije svega o veličanstvenom.

222222222222222222222

No, nisu građevine nosioci duha nijednog norveškog grada ili sela. Duh stanuje tamo gdje se šeta. Ja sam ga potražila linijom duge ,,osvete između kamenja i vode”, ispresijecane čeličnom bjelinom svetionika i gorskim zelenilom četinara. Na rasplinutom, lisnatom kamenju stanovala je i po koja kolibica ili čamac, crvenim drvetom čineći savršen kontrast sa objema stranama linije horizonta.

44444444444444444444444

Isidorine riječi i ovdje važe – „(...) i svugde mi je duša gdegod sam jesenovala“.


32293590 2113187965562146 6437878925543604224 o

Jelena Vojinović je prevalila dug put od Podgorice do Beograda kako bi u njemu studirala norveški jezik, iako je njena prva skandinavska ljubav zapravo islandski. Pored toga, govori još pokoji jezik, strastveni je ljubitelj iščašenih filmova i svega plavog, i u svakom trenutku je spremna da vam objasni teoriju o liminalnim prostorima, koju će, kako obećava, jednog dana progurati u širu akademsku javnost. Uvijek je možete podmititi hranom. Svojim velikim uspjehom smatra činjenicu da je prijatelje Norvežane naučila čarima dijeljenja, prijateljskog fizičkog kontakta i politički nekorektnih šala, a za uzvrat shvatila značaj šetnje, kusovanja i rezača za sir. Prijatelji Norvežani su o njoj rekli: „Uprkos tvojim neumjesnim primjedbama, drskim komentarima i uvredljivim opaskama, na čudesan način te je lako zavoljeti.“ „Iskrena si i otvorena, što nije uobičajeno ovdje u Norveškoj – ali uvijek s ljubavlju.“
„Govoriš mnogo glasno, a smiješ se još glasnije.“

Realizaciju projekta "Nordijska čitaonica" finansijski je podržala ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu www.norveska.org.rs